o panici ili zasto volim tegel
prije mnogo godina me prvi put svjesno oprao napad panike. desavalo mi se to i prije samo nisam kontao jer sam tada uvijek bio u debelo razvaljenim stanjima i napade pripisivao losoj drogi. borba sa napadima je trajala nekoliko godina i zasad sam ja moralni i fakticki pobjednik. zadnji napad me je spucao na ronjenu na oko 20m dubine. jebena situacija. ako te panika preuzme, mrtav si. tako da je taj napad prerastao u dupli. pere me napad a i cinjenica da cu zaginut ako ga ne iskuliram. da belaj bude veci, morao sam praviti zaustavljanja do povrsine, tako da je borba bila strogo podvodna. u jednom trenutku se samo desio klik u glavi i napad je prestao. poslije ovog iskustva, sam imao jos par pokusaja napada ali je moj mozak naucio da ih ugusi u startu. kvalitet zivota se nevjerovatn opopravio. nekako u isto vrijeme sam razvio frku od letenja. za razliku od vecine ljudi, ja sam mnmogo vise sati leta proveo u avionima bez stjuardesa i sjedista sa pojasevima. iljusini, antonovi, gulfs, cesne, herkulesi i mnoge druge ptice su bile dio mog posla. "rekord" mi je 60 slijetanja u 40 dana. znaci, bio sam viseg nego domaci u avionima. pijani piloti, slijetanje na "vesele" aerodrome, turbulencije; sve je to bila normala za mene. i odjednom sam pri jednom takvom letu pukao. bez ikakvog razloga. poslije toga je nastupilo visegodisnje konfortiranje sa nerazumnim strahom. vremenom sam naucio da su legalne droge i alkohol moj prijatelj, ali svjestan da time lijecim samo simptome. na vrhuncu idiotluka sam jednom morao izaci iz autobusa jer me "gusilo". razmisljanje o napadima je postalo svakodnevna "zanimacija". frekvencija napada se pocela povecavati. posto se moja sposobnost da putujem rapidno pogorsavala, poceo je projekat "zajebi to". prvenstveno sam naucio da pricam o frci i shvatio da je broj ljudi sa slicnim iskustvima ogroman. napade dobivaju cesce muskarci nego zene. najcesce te prvi put rokne krajem 20-tih. profil ljudi je potpuno saren. imam prijatelja policajca, koji mi je priznao da je umalo u avionu zloupotrijebio sluzbeni pistolj da prisili pilota na slijetanje. moj prvi napad je bio u 4 popodne u basti. nikakav povod. nema pravila. svako ima svoje "coping" mehanizme i nema univerzalnog lijeka, osim lagane konfrotacije. polako sam poceo da smanjujem dozu pomagala i da se svjesno upustam u borbu. ja sam bio svjestan da je strah i svo ludilo koje se desi u glavi iracionalno, ali takva je frka. iracionalna. znas da neces umrijeti, ali to ne pomaze. frka ima 100 glava i jeben je igrac. neki dan sam letio za berlin. povratni let sam odradio bez ikakvih dodataka. poslije godina borbe sam se rijesio nemani. slijedeca faza je neki prekookeanski let. ko prezivi pricat ce. da li sam se rijecio napada panika i frke od letenja? ne znam. ali ako nista znam ih kulirat. zajebi to.
